Porez na nekretnine

U Studenom 2016, Vlada je usvojila Prijedlog Zakona o Lokalnim Porezima. U tome prijedlogu se uvodi porez na nekretnine. Porez za koji Vlada tvrdi da neće biti dodatno porezno opterećenje za građane.

Dok Vlada u javnosti priča jedno, nešto sasvim drugo se može iščitati iz dokumenta. Naime u vladinom prijedlogu se očekuje dodatni prihod od 450 milijuna kuna od poreza na nekretnine. Nedavno je Udruga Gradova iznijela da lokalna uprava očekuje dodatne prihode od 300 milijuna kuna, tu brojku je potvrdio i ministar graditeljstva.

Interesantno kako Vlada i lokalna uprava očekuju povećane prihode, ali isto ne očekuju da će građani više plaćati. Nije baš jasno kako je to moguće. Da se stavi brojka od 300 milijuna u kontekst, danas su prihodi od komunalne oko 2.1 milijarde kuna, dakle 300 milijuna kuna je povećanje od oko 15%. Dosta veliko povećanje koje će osjetiti većina građana.

Interesantno je da je 300 milijuna kuna dodatnih poreznih prihoda godišnje je vrlo slična povećanom trošku za plaće zaposlenih u javnom sektoru.

Iz gornje tablice jasno je vidljivo da je 2016 godine javni sektor zaposlio dodatnih 3,170 osoba. Prosječne bruto mjesečne plače u javnom sektoru variraju vezano o polovima. Ako uzmemo da je prosječna mjesečna bruto plača u javnom sektoru oko 8,500 kuna; vidimo da novo zapošljavanje košta oko 300 milijuna kuna godišnje. Još ako dodamo glavne argumente ministra – porez ide u generalnu blagajnu i može se nenamjenski trošiti (dakle može se trošiti na plače); teško je ne povući paralelu između poreza i novog zapošljavanja.

Prijašnja iskustva s porezima u Hrvatskoj su bila jako porazna za građane. Uslijed krize PDV se povisio s 22% na 23%; da bi na kraju završio gdje je i danas na 25%. Iskustva s porezom na nekretnine bi mogla biti slična, naime porez je vezan za tržišnu vrijednost nekretnine i stanje nekretnine. Vlada nije objasnila kako bi se kompenziralo smanjenje poreznih prihoda uslijed pada vrijednosti nekretnina, naime u jeku krize tržišne vrijednosti nekretnina su znatno pale i još se nisu vratile na vrijednosti iz 2008. Dakle logično bi bilo da bi se onda i rashodovna strana trebala vezati na prihode od poreza, međutim državni rashodi još nikada u povijesti nisu bili znatno smanjeni, već se manjak prihoda podmirivao povećanjem poreza i zaduživanjem. Sadašnja komunalna naknada nema taj problem, prihodi su uvijek konstantni i vezani su za namjensku potrošnju koja može varirati (odgađanje održavanja, ukidanje novih projekata, itd.). Dali je teško za predvidjeti kako neka buduća vlada argumentira da porez na nekretnine treba povećati zato što su pali prihodi? Uslijed pada prihoda lagano se može naslutiti kako bi lokalne vlasti prijetile zatvaranjem vrtića, ukidanjem socijalne pomoći, itd. To su 2015 bili glavni razlozi lokalne uprave protiv smanjenja poreza na dohodak.

Nije tajna da Hrvatska ima preveliku birokraciju. Državni aparat se nije restrukturirao, već je ostao trom i neefikasan. Dodatna zapošljavanja ne idu u prilog rješavanju problema već idu u skroz suprotnome smjeru. Baš zato uvoženje porezna na nekretnine izgleda nešto slično kao da se alkoholičara pošalje na liječenje u gostionicu.

Je li politička stabilnost ubiti nestabilnost?

Zadnja stabilna vlada koju je imala Hrvatska bila je vlada od SDP-a. Sve do vlade Tihomira Oreškovića hrvatske vlade su u pravilu bile stabilne; neka malo manje, neke malo više. Stabilnost znači da je vlada sastavljena od koalicijskih partnera koji imaju slične vizije, ciljeve, i načine upravljanja zemljom.

Zadnjih godinu i pol hrvatska ima nestabilne vlade, što znači da se odluke u pravilu ne donose i da se zakonodavni okvir ne mijenja. To samo po sebi ne mora značiti nestabilnost. SDP-ova politički stabilna vlada je mijenjala porezni zakon 44 puta, to je sigurno unijelo nestabilnost u gospodarstvo. Stablina SDP-ova vlada je donijela zakon o konverziji CHF kredita, zakon koji je osporio svetost privatne imovine, isto tako zakon zbog kojega će vrlo vjerojatno Hrvatska morati isplatiti štetu bankama. Zakon o konverziji sigurno nije pridonio stabilnosti.

Dok je sadašnja HDZ-Most vlada bila stabilna, napravljena je porezna reforma, razrađen je akcijski plan za deregulaciju zakonodavnog okvira. Vrlo pozitivne stvari. No nakon tih reformi, krenule su ponovo negativne vijesti: izglasan je lex-Agrokor, uvodi se porez na nekretnine, planirano je uvođenje minimalne mirovine, itd. Kada se pogleda što je sve sadašnja vlada namjeravala napraviti, čini se da nam je nestabilnost došla u zadnji čas i tako nas spasila od gospodarske nestabilnosti.

Nestabilnost sama po sebi ne izgleda loše, odnosno sigurno je bolja od stabilne nesigurnosti. Najveći problem nestabilne političke scene je nemogućnost provođenja reformi, reformi koje su nam nužno neophodne. Ali s druge strane kada se gleda što su napravile bivša SDP i sadašnja HDZ-Most vlada može se zaključiti da u Hrvatskoj nema previše političke volje da se javni sektor reformira, da se odlučno krene u borbu s monopolnim zakonima, i da se završi privatizacija. Neophodne stvari za daljnji razvoj gospodarstva. Ako već moramo birati između neprovođenja reformi (nestabilnosti) i izglasavanja zakona koji pogubni za gospodarstvo (stabilnosti), čini se da nam je nestabilnost manje štetna.

Moje razmišljanje o situaciji Agrokor i Vladi

Najkraći moguć sažetak situacije:

– Agrokor i pomoć države (porezi, krediti, itd) – Agrokor i država su imali prešutan dogovor – ti meni, ja tebi. To je bilo nešto u stilu Agrokor će zapošljavati više ljudi nego što mu treba, a država će okrenuti glavu. Činjenica je da je to bila politika i HDZ-a i SDP-a. Borovo dd je 2015 dobilo kredit od 36 milijuna kuna od SDP-a; prije par tjedana HDZ je refinancirao taj kredit i još dodao 10 milijuna kuna na njega. To nije bio problem zato što su u pitanju radnici, Vukovar, itd. Agrokor dobije kredit to je problem zato što je Agrokor u privatnom vlasništvu. Ako ćemo se držati principa onda moramo biti konzistentni do kraja – ako je uredu pomoći Borovu (koji nema održiv poslovni model); onda mora biti uredu i pomoći Agrokoru. Svote nisu bitne – ako netko ukrade 1 kn on je lopov isto kao i onaj koji ukrade 100 milijuna, principi su principi i njih se treba držati. Dakle ili pomoći svima ili nikome.

– Okretanje glave je dovelo do bankrota Agrokora – ljudi imaju osjećaj za bol zato da bi se zaštitili. Npr. kada savijete ruku ona vas prvo počinje boljeti pa onda tek puca, ta bol vas upozorava da je potrebno korigirati situaciju. Ako bi ponovili eksperiment zavijanja ruke s time da ovaj put uzmemo tablete protiv bolova onda se eksperiment završava drugačije – dolazi do pucanja, nema povratnog signala koji upozorava na potrebu korigiranja. Kompanije su isto takve – prvo počnu problemi pa onda tek bankrot. Ako se dozvoli pometanje problema pod tepih onda se ti problemi gomilaju i dolazi do bankrota. U svojoj “pomoći” država je omogućila bankrot Agrokora; ovdje bi barem ljevičari trebali biti sretni da se država ponijela tako kako je, zato što je baš to uništilo Agrokor.

– Ministar Marić – HPB kredit, to nije njegov problem koliko problem državnog vlasništva. Sve banke u privatnom vlasništvu vodećim ljudima daju povlaštene kredite NE ZATO ŠTO SU SI IH TI LJUDI NAMJESTILI, VEC ZATO ŠTO JE TAKVA SITUACIJA NA TRŽIŠTU. HPB je imala/ima takve beneficije da bi mogla privući kvalitetan kadar. Zato tržišne firme ne smiju biti u vlasništvu države, stvara se percepcija “kradje” kada je nema; ako se neće ići u privatizaciju onda jedini način da se ta percepcija promjeni je da se te beneficije ukinu, ali onda se vjerojatno može očekivati da će i najbolji kadar otići u firme koje imaju bolju kompenzaciju (plaće + beneficije).

– Dalić + Marić – po mome mišljenju su jedini ministri u vladi koji su se uhvatili u koštac s reformama. Marić je proveo poreznu reformu, smanjio je poreze. Dalić radi na povećanju kompetitivnosti. Obje mjere su dobrodošle i prijeko potrebne.

 

HBOR – Interesantni Brojevi

Gledajući vrlo interesantne podatke od 2012 do sredine 2016, zaključujemo par stvari:

• 2012 na početku SDP-ove vlade imovina banke je snažno rasla
  • Broj zaposlenih je isto logično rastao
• 2013 imovina banke je dosegla svoj vrhunac, imovina je bila oko 26.2 milijarde kuna
  • Broj zaposlenih je bio 309
• 2014 i 2015 godine imovina banke, a samim time i kreditna aktivnost banke, se smanjuje
  • Do kraja 2015 broj zaposlenih raste na 338
• 2016 dolaskom na vlast HDZ-a i Mosta imovina raste 1.8%
  • Broj zaposlenika raste 5.9%, da bi do sredine 2016 dosegao 358 zaposlenih

Izgleda da bez obzira na gospodarsko stanje u državi, HBOR-ov broj zaposlenika kontinuirano raste, pogotovo nakon izbora.

• Iz gornjeg grafa vidimo da HBOR jako dobro plaća svoje zaposlenike, sredinom 2016 prosječna mjesečna bruto plaća bila je oko 20,343 kn
• Isto vidimo da kriza nije baš imala nekoga utjecaja na plaće zaposlenika, štoviše 2012 i 2013 njihove plaće su rasle unatoč padu GDP-a

• HBOR-ovo poslovanje sa državom i firmama u državnom vlasništvu raste
• Preko 21% ukupnog kreditnog plasmana je vezano za državne institucije i firme u državnom vlasništvu
• 20% ukupnih prihoda vezano je za državu i firme u državnom vlasništvu

HBOR-u je potrebno restrukturiranje – strateško restrukturiranje. Za početak HBOR-u je potreban jasan mandat – financiranje izvoza ili obnova i razvoj. Te dvije aktivnosti nisu u skladu jedna s drugom, a još su manje u skladu s davanjem državne pomoći firmama u državnom vlasništvu – primjer Borovo d.d.

Najpametnije je da se dio HBOR-a koji je okrenut prema financiranju izvoza izdvoji i bude nešto slično Ex-Im banci u Americi, dakle banka koja će pomoći financirati izvoz hrvatskih firmi.

Dio HBOR-a koji posluje s državom jednostavno treba ugasiti i sve ingerencije za državno financiranje (uključujući i firme u državnom vlasništvu) prebaciti na ministarstvo financija i gospodarstva.

Za kraj isto bilo bi jako poželjno da se ponovo dovede profesionalni kadar (kao Vladimir Kristijan) da upravlja bankom na profesionalni način.

Brexit – Is No Deal the Only Deal?

 

Currently it seems like no deal is a most probable outcome for the upcoming Brexit negotiations. No deal seems to work for everyone – EU Commission never has to show how far its willing to accommodate countries exiting the union; UK would not have to pay the “exit bill”.

Where are we today?

On March 29, Theresa May triggered Article 50 of the EU Treaty. Clock for Brexit started ticking. On March 31, Council of the EU released draft guidelines for Brexit negotiations. Both of those events are really more procedural and their content was fairly easy to script.

First opening shot in actual negotiations was fired by the EU parliament on April 5. EU Parliament adopted a resolution demanding that UK “abide by its budgetary obligations”, meaning exit bill needs to be settled before exit negotiations can begin. EU Commission is estimating the UK’s exit bill to be around 60 billion euros, roughly 3.5 years worth of UK’s contributions to the EU budget.

Is no deal better than a bad deal for the UK?

To analyze the scenarios for the UK, we need to first put a reference framework around possible outcomes and likelihood of each outcome.

Diagram above outlines outcomes and their probabilities. It also shows that there is a limit to how bad of a deal is UK willing to accept, that is what Teresa May was talking about in January. No deal means that trade relationship between the UK and the EU reverts to World Trade Organization rules; most favored nation WTO tariffs are imposed on imports on both sides of the border.Trade relationship under WTO rules would not be so bad for the UK; it is reasonable to expect that tariffs imposed would be offset by depreciation of GBP vs Euro. Great deal would be for the UK to cherry pick privileges while not assuming any of the obligations of EU membership. This is highly unlikely outcome, the EU would unravel and EU Commission would be powerless to stop it. So somewhere in between lies the possibility for a deal.

What will likely to happen and why?

EU commission wants the Brexit to be as painful as possible – this will hopefully act as a deterrent for others to follow the UK out of the union. However, the EU Commission will have to balance economic interests of EU members countries with its political goal of maximizing the pain of Brexit, not an easy task when there are 27 different constituencies.

UK’s negotiating position is much simpler since the UK does not have two competing interests – most favorable deal possible is the main and only objective, there are no competing objectives or the need to send a political message.

EU Parliament’s demand for the settlement of the exit bill before negotiations on the status begin was a wrong way to start the negotiations for the EU, as the EU Commission is the party with least leverage:

• With no deal on future UK contributions EU Commission will need to make an adjustment of around 9% of its total spending, meaning it will either have to cut spending by 9% or increase member contributions by the same amount or find some solution in between. Whichever solution is pursued it will be unpopular with member countries.
• It is reasonable to assume that future UK contributions would be contingent on the deal struck – the more favorable the deal to the UK the more UK will be willing to pay its exit bill and to continue to contribute to the EU’s budget.
• Current UK contributions are equivalent to around 1% of UK government’s spending, relatively small amount giving plenty of room for the UK government to negotiate.

By trying to disconnect contributions and the overall negotiations EU’s approach is destined to fail. EU is in effect saying “pay for something, but we do not really know what”. Generally in any transactions there is a price; but there’s also a pretty good understanding of what is being bought. By agreeing to pay the exit bill UK is not sure what it is buying, this is a difficult way to proceed. However, this approach also shows the full difficulty of EU’s position. Asking UK for money is the only part of the exit negotiations that EU Commission can probably muster an agreement with EU member countries. Reaching consensus on the details of future relationship is going to be very difficult for the EU internally, maybe even impossible.

Easiest deal for the EU Commission is to stall negotiations and run the clock. Problem of Brexit would solve itself, difficult and potentially dangerous conversations with member states would be avoided. It is reasonable to expect that member states are paying attention to what concessions EU Commission is willing to offer and are weighing those against their own interests. Interests that might include possible exit negotiations in the future.

It is very early in the process to be confident of the outcome but at the moment no deal outcome is highly likely. “No deal is better than a bad deal” is true, Mrs May knows that no deal might be the only deal EU can offer.

Ustavni Sudovi – Komparacija

Ustavni sud svake zemlje je najviša instanca u državi – ti sudovi imaju zadnju riječ o bilo kojem zakonu, propisu i/ili pravnom slučaju. Glavna zadaća suda je da tumači dali su donesene presude u skladu sa ustavom. S obzirom na broj slučajeva takvi sudovi u pravilu biraju koje sporove uzimaju na razmatranje – ideja je da samo slučajevi od kritične važnosti završavaju na ustavnom sudu.

S obzirom na kritičnost takve institucije u funkcioniranju pravne države, zanimljivo je napraviti komparaciju izmedju Amerike i Hrvatske:

Par interesantnih činjenica odmah postaje uočljivo:

• Broj sudaca je u Hrvatskoj za 50% veći od Američkog
• Hrvatski suci u prosjeku imaju u pola manje sudačkog iskustva od svojih američkih kolega
• Vise od 50% hrvatskih sudaca nema nikakvog profesionalnog sudačkog iskustva
• 40% Hrvatskih sudaca je bilo direktno anagažirano na izbornim listama za sabor – imaju političko iskustvo

Usporedba pojedinačnih sudaca:

Detaljnijim pregledom individualnih sudaca možemo zaključiti sljedeće:

• Ako izuzmemo Branka Brkića, hrvatski prosjek sudačkog iskustva je 2 godine
• Sonia Sotomayor i Samuel Alito imaju zajedno 33 godine sudačkog iskustva prije dolaska na ustavni sud; zbroj godina sudačkog iskustva svih hrvatski sudaca (ako izuzmemo Branka Brkića) je 28 godina
• Političke funkcije koje su obnasali hrvatski ustavni suci su u pravilu bile ključne političke figure u zemlji:
• Anticević-Marinović – ministrica
• Arlović – potpredsjednik Sabora
• Leko – Predsjednik Sabora

Vrlo poražavajuća činjenica je da više od 50% hrvatski sudaca nikada nije napisalo sudačko mišljenje o nekome predmetu. Svoje glavno sudačko iskustvo hrvatski suci su počeli stjecati na najvišoj državnoj instanci; nesto slično kao da tek diplomiranim studentima medicine prepustimo da vode komplicirane operacije bez prethodne vježbe.

Sud bi trebao biti apolitička institucija, hrvatski zakon čak nalaže da suci ne smiju biti članovi političkih stranaka. Josip Leko, nakon što je SDP izgubio na izborima, se ispisuje iz stranke i odlazi na ustavni sud. Možda je to legalno, ali se sigurno kosi sa namjerom zbog koje je donesen zakon. Namjera takvog zakona je bila da sud bude apolitičan, a ne da se proceduralno zabrani članstvo u stranci.

Proces imenovanja i potvrđivanjima sudaca od strane sabora, očito ne funkcionira. Suci imaju premalo profesionalnog iskustva i postoji velika šansa da je najvisi sudu u državi ispolitiziran, i da na sud dolaze “podobni”, a ne sposobni. Možda bi bilo bolje kada bi se imenovanje i potvrđivanje odijelilo, na primjer Predsjednik države imenuje, a Sabor mora potvrdit?

Demokracija i Demokratičnost Zakona

U pravilu, svake četiri godine Hrvatska ima parlamentarne izbore. Predsjednički izbori su svakih pet godina. Izbori su pravilni i volja naroda se poštuje. Ali demokratska država i demokratična država nisu isto.

Za postojanje demokracije potrebno je zadovoljiti tri uslova: i) jednakost, ii) volja većine i iii) mogućnost promjene. Jednakost – svi imamo jednaku šansu za ulazak u političke strukture i svaki glas jednako vrijedi. Volja većine – dokle god stranke na vlasti imaju potporu većine birača one vladaju. Mogućnost promjene – regularno održavanje izbora. Politički Hrvatska zadovoljava sva tri uslova, dakle Hrvatska je demokracija.

Demokratičnost je vrlo slična demokraciji, ali se odnosi na način vladanja, tj. dali vlade donose demokratske zakone i propise. Za test demokratičnosti moramo isto zadovoljiti tri gore navedena uslova. Jednakost – zakoni ne donose preferencije specifičnim skupinama, svi imamo iste mogućnosti. Volja većine – izglasani zakoni doneseni su u interesu većine. Mogućnost promjene – građani mogu direktno utjecati na promjene zakona.

Jednakost

Zakon o Javnim Bilježnicima navodi da je broj javnih bilježnika ograničen i za dobivanje dozvole potrebno je prijašnje iskustvo vođenja javno bilježničkog ureda. Ograničeni broj dozvola drastično smanjuje mogućnost bavljenja tom profesijom za većinu ljudi koji bi možda bili zainteresirani se njom baviti, nesto slično bi bilo kao da se ograniči broj političkih stranaka. Kada bi ograničili broj stranaka, to bi bio put prema totalitarizmu i smanjila bi se kvaliteta demokracije. Potrebno prijašnje iskustvo vođenja ureda bi otprilike bilo isto kao postavljanje uvjeta da prije osnivanja političke stranke, svaki pojedinac mora imati iskustvo vođenja neke od već postavljenih političkih stranaka. Po toj logici Most, Živi Zid, ne bi smjeli biti u saboru – nemaju političkog iskustva.

Volja većine

Premijer je izjavio da će država agresivno krenuti kažnjavati vozače koji rade za Uber. Očito je da se većina ljudi ne slaže sa tome odlukom. Potvrda za moju tezu je da Uber dobro posluje i poslovao bi još bolje kada bi premijer prestao prijetiti i zaštitio ljude koji hoće sa Uber-om stupiti u poslovni odnos. Da se većina slaže sa premijerom Uber bi već davno prestao raditi, jer bi jako malo ljudi koristilo njegovu uslugu.

Premijer je zauzeo tu poziciju kako bi pogodovao maloj skupini populacije – taxi prijevoznicima. Takva pozicija direktno ima učinak na veliki dio populacije – više cijene taxi prijevoza. Rasprostranjenost takve odluke je očita.

Dobro strukturirani zakon o manjinama i generalno zakoni o pozitivnim diskriminacijama nisu paralela koja se kosi sa uslovom vladavine većine. Zakoni o pozitivnim diskriminacijama – nemaju veliki utjecaj na većinu. Dakle ako neka nacionalna manjina ima preferencijalni status za ulazak u sabor, broj dostupnih saborskih mjesta se smanjuje, ali utjecaj je mali – u Saboru manjine imaju 8 od ukupno 151 zastupnika. Pozitivna diskriminacija bi se kosila sa uslovom vladavine većine kada bi manjinske skupine imale disproporcionalno veliki utjecaj npr. kada bi imali 50 mjesta, a bili 10% populacije.

Mogućnost promjene

Građani mogu pokrenuti inicijativu za referendum o većini pitanja. Procedura za pokretanje referenduma je jasna i oprobana, potrebno je prikupiti 500,000 potpisa. Dakle građani mogu promijeniti većinu zakona.

Građani isto tako mogu na sljedećim izborima izabrati stranke koje u svojem izbornom programu navode zakonske promjene ili nove zakone koji će promijeniti postojeće stanje. Uslov mogućnosti promjene je najjači adut koji građani imaju u izgradnji demokratičnog drustva.

Ako se kod izglasavanja zakona vodimo sa tri uslova: i) jednakost, ii) volja većine, i iii) mogućnost promjene, došli bi do puno kvalitetnijih zakona. A kvalitetniji zakoni bi sa sobom povukli i gospodarstvo u pozitivnom smjeru.

UK vs EU, let’s look at the numbers

Brexit negotiations are about to begin. Certain voices inside the  EU Commission are advocating adoption of a hard line against the UK. Specifically re: future trading arrangement.

Couple of things need to be taken into account when negotiating positions are analyzed:

i) GBP vs Euro exchange rate

GBP is down 17% vs Euro since January 2016.

ii) Big Mac Index – implied currency valuation

Euro is approximately 10% overvalued

iii) Inter EU largest trading partners

UK is either second or third largest export market for: Denmark, Germany, Ireland, Spain, Italy, Cyprus, Malta, the Netherlands, Poland, Sweden – that’s roughly a third of the EU.

iv) UK trade balance of goods with the EU

UK is a net importer of goods from the EU.

v) WTO tariffs for major UK exports to the EU

Assuming that should there be a “hard” Brexit, tariffs would revert to WTO levels.

What do these numbers tell us?

In January Theresa May said:”I am equally clear that no deal is better than a bad deal”. Is she right? If we look at the figures above then it would look like she is right. In case of “hard” Brexit, it is logical to assume that WTO rules would govern trading relationship between the UK and the EU. If we look at import duties across the major UK exports, we can see that general rates are much lower than the implied over-valuation of Euro vs GBP. All this means that UK’s competitive position at current exchange rates would not be eroded if there is no deal and WTO level tariffs are applied against UK exports to the EU.

EU’s leverage over the UK is limited, unless EU decides to go nuclear and unilaterally increases customs duties above WTO levels. How likely is that the EU will take a hard line? If the decision is left to EU Commission in Brussels, then it should be expected that hard line will be taken. EU Commission is currently demanding that UK should agree to pay some 60 billion euros as part of its exit bill, and that is before any negotiations even start! Seems like a huge arbitrary sum of money that has very little chance of getting paid, for starters it is very unclear which court would even have jurisdiction over such a demand. This demand in itself could stall the negotiations with WTO rules automatically becoming a de-facto new trading standard after 2 year negotiations period has expired. If WTO tariffs become the standard, UK would end up with a pretty good deal, while EU’s exporters to the UK would be hurt.

More likely scenario is for the EU Commission to feel pressured by the EU exporters to make an economic deal that will maintain EU’s access to the UK’s market at preferential rates, especially in a weak GBP environment. When we analyze where will the political pressure come from – Germany, Denmark, Italy, Spain, Sweden – it is reasonable to expect that EU Commission will give in to the pressure. Commission’s interest and national interests do not align if we assume that Commission will want to make a political statement while national governments will have to live with the economic consequences of such political statement, possibly a gamble too risky for national governments to take.

Overall, UK’s position going into the negotiations is pretty solid, that position only looks better if free trade deal with US is a possibility. This analysis begs the question:”Who is next?”

 

Legalna Korupcija

Afera Sanader/Mol/Upravljacka prava – drzavno tuziteljstvo tvrdi da je Sanader primio mito od oko 5 milijona eura.

5 milijona eura je jako puno novaca, vise nego sto ce zaraditi 99% svjetskoga stanovnistva. Ali ti je jako mala svota kada se gleda legalna korupcija u Hrvatskoj.

Javni biljeznici, stanice za tehnicke preglede, dimnjacari, apoteke, itd. sve su struke koje su striktno regulirane zakonom. Zakonom koji dodjeljuje monopol – sto u pravilu znaci ekstra-profit. Donesni zakoni donese ogromne beneficije nekim pojedincima. Osim sto je broj i cijena usluga javnih biljeznika regulirana zakonom, interesantno je da javni biljeznici nisu obveznici javne objave svojih financijskih rezultata dok sve ostale tvrtke jesu. Glavni razlog toga je da javnost nemoze doci do spoznaje koliko biljeznici zaradjuju.

Ekstra-profit je postala fraza koja se stalno koristi, uglavnom ta fraza se koristi da bi se napadali poduzetnici koji zele narusiti sadasnje stanje monopola. Ekstra-profit kao koncept znaci da netko zaradjuje vise nego sto treba, u vecini slucajeva ako je trziste otvoreno, ekstra-profit ne postoji. Ako je neka djelatnost jako profitabilna moze se zakljiciti da ce na trziste uci drugi igraci i smanjiti profitabilinost. Ako drzava napise propise koji koce ulazak na trziste onda je moguce da se situacija ekstra-profita odrzi, jos vise ako jos na sve to drzava regulira cijene na relativno visokom nivou. Uzmimo naprimjer podatke koje mozemo naci za 10 najvecih javnih biljeznika i 10 najvecih odvjetnickih ureda – profitna marza javnih biljeznika je duplo veca od odvjetnickih. To je cisti ekstra-profit koji je omogucen pojedincima.

Ovakav pristup regulaciji dovodi do problema “anti-poduzetnicke klime”. Uspijeh se vrlo sumnjicavo gleda, zato jer se uspijeh u pravilu povezuje sa nekom vrstom politickog ustupka, dakle uspio si zato jer ti je netko nesto sredio. Slicno kada firme ne-uspijevaju, onda se njihov neuspijeh isto povezuje sa politikom – da mi je drzava dala ja bih uspio. Cinjenica je da vecina malih firmi nece uspijeti, samo jedan mali broj firmi ce se odrzati na zivotu, dok ce samo jedna mala skupina napraviti neki znacajniji uspijeh. To nema veze sa politikom – Facebook nije uspijesan zato jer je americki predsjednik odlucio da Facebook mora biti uspijesan. Facebook je uspijesan zato jer ima super produkt koji ljudi zele, sto ne znaci da se jednog dana na trzistu nece naci neka nova platforma koja bi mogla zamjeniti Facebook.

Ako hocemo promjeniti “anti-poduzetnicku klimu”, onda nije dovoljno samo gledati da se smanjenje procedura i poreza, bitno je i mjenjati percepciju poduzetnistva. Percepcija se mijenja tako da se svima omoguci isti pristup trzistu – da se ukinu monoploni zakoni koji reguliraju odredjena zanimanja. Osim sto bi ukidanje monopola dovelo do smanjenja troskova poslovanja, otvaranja novih radnih mjesta, dovelo bi do toga da se uspijeh konacno pocne gledati kao uspijeh sposobnog pojedinca, a ne kao politicki ustupak vezama i poznastvima.

Obamacare’s Sustainability by the Numbers

Democrats point to reduction in uninsured as an example of Obamacare working. Conservatives point to premium hikes as an example of law not working. Obamacare analysis are usually full of cherry picked numbers. It is very easy to prove by cherry picking that the law is great or that it is horrible. It just depends on your opinion of the law and statistics used. Rather then going into an ideological debate, I wanted to see if the law is financially sustainable from a financial incentive perspective. This is important as law mandates that prior condition is not a reason for refusal of coverage or premium hike – basically I can crash my car and then buy insurance and ask the insurer to pay to have my car fixed. This type of problem is also known as the moral hazard. For the moral hazard to be avoided costs for not having insurance would have to be higher then if a person was insured.

First thing to look at are the deductibles, basically what you would pay out of pocket before insurance kicks in. For a low-end bronze plan average deductible for an individual is around $6,000.

Second is actual penalty that individual has to pay if there is no continuous coverage. Law states that for an individual the penalty is the greater of $695 or 2.5% of annual income.

Third is cost of plans – annual average cost of a low end bronze plan is around $3,700 for a 30 year old.

So does it make sense to game the system? Pay the penalty and then get insurance once unthinkable happens, that is the question that basically answers the question of sustainability of the law. If penalties are higher than insurance cost then the law is sustainable, if not then the law is a disaster waiting to happen.

For a 30-34 year old, average income is around $35,000.

Subsidies are only available if income is below 250% of federal poverty level, which is around $30,000. Our average 30 -34 year old is above the level of poverty and gets no subsidy.

Applying the penalty at 2.5% of income means that individuals without health insurance will owe $875 to the IRS. This is much less than $3,700 for the bronze healthcare plan.

Simple conclusion here is that if you are an average 30 – 34 year old, it doesn’t make sense to have health insurance.

But what if you are not an average earner, how much would you have to earn to be at a breakeven point of not having the coverage?

This is the number that is never really analyzed. Math is pretty simple 2.5% of income would have to equal all out of pocket expenses (yearly premium + deductible). To figure out out of pocket expenses we need to compare total annual premiums and deductibles for each of the plans: platinum ($7,000); gold ($6,700); silver ($7,900); and bronze ($9,700). Total out of pocket expenses are lowest for a gold plan and a rational player looking to game the system would chose gold plan should serious medical condition develop. That’s the out of pocket cost to the employee, however there’s a employer side that needs to be taken into account as well.

The law states that employers with over 50 employees need to provide affordable healthcare insurance to their employees with minimum coverage. Affordable means that the cost to the employee of healthcare premium must cost less than 9.56% of their annual income, affordability is met if cost to the employee is less than $3,300. Minimum coverage means employers need to offer bronze plans or better. It is rational to assume that employers seeking to keep the costs down would opt for cheapest bronze plans. Since most insurance companies require employers to cover at least 50% of the cost of the premium; actual out of pocket premium cost for our 30-34 year old would be half of $3,700 or $1,850; maximum out of pocket (premium + deductible) cost would be $6,850. But should something happen rational person would opt for gold plan and with max out of pocket expenses of $6,700. This gold plan would be better choice than having company sponsored and subsidized bronze plan.

Therefore we can determine that breakeven point for having insurance is when individual penalty is at least $6,700. Annual income required for the current penalty to be breakeven is around $270,000. Average income for the top 1% of the earners in the 30-34 age group is $185,000.

But what about other age groups? It actually gets worse. Healthcare premiums increase with age, while deductible stays the same. But even if we assume that premiums stayed the same, how many people would chose to get healthcare because of financial incentives?According to Census Bureau only 2.4 million people make more than $250,000. This would mean that the for everyone, but for a very small minority (less than 1% of all income earners), it doesn’t make financial sense to have healthcare insurance .

So no, the law is not financially stainable since rational players will want to LEGALLY game the system.