Je li politička stabilnost ubiti nestabilnost?

Zadnja stabilna vlada koju je imala Hrvatska bila je vlada od SDP-a. Sve do vlade Tihomira Oreškovića hrvatske vlade su u pravilu bile stabilne; neka malo manje, neke malo više. Stabilnost znači da je vlada sastavljena od koalicijskih partnera koji imaju slične vizije, ciljeve, i načine upravljanja zemljom.

Zadnjih godinu i pol hrvatska ima nestabilne vlade, što znači da se odluke u pravilu ne donose i da se zakonodavni okvir ne mijenja. To samo po sebi ne mora značiti nestabilnost. SDP-ova politički stabilna vlada je mijenjala porezni zakon 44 puta, to je sigurno unijelo nestabilnost u gospodarstvo. Stablina SDP-ova vlada je donijela zakon o konverziji CHF kredita, zakon koji je osporio svetost privatne imovine, isto tako zakon zbog kojega će vrlo vjerojatno Hrvatska morati isplatiti štetu bankama. Zakon o konverziji sigurno nije pridonio stabilnosti.

Dok je sadašnja HDZ-Most vlada bila stabilna, napravljena je porezna reforma, razrađen je akcijski plan za deregulaciju zakonodavnog okvira. Vrlo pozitivne stvari. No nakon tih reformi, krenule su ponovo negativne vijesti: izglasan je lex-Agrokor, uvodi se porez na nekretnine, planirano je uvođenje minimalne mirovine, itd. Kada se pogleda što je sve sadašnja vlada namjeravala napraviti, čini se da nam je nestabilnost došla u zadnji čas i tako nas spasila od gospodarske nestabilnosti.

Nestabilnost sama po sebi ne izgleda loše, odnosno sigurno je bolja od stabilne nesigurnosti. Najveći problem nestabilne političke scene je nemogućnost provođenja reformi, reformi koje su nam nužno neophodne. Ali s druge strane kada se gleda što su napravile bivša SDP i sadašnja HDZ-Most vlada može se zaključiti da u Hrvatskoj nema previše političke volje da se javni sektor reformira, da se odlučno krene u borbu s monopolnim zakonima, i da se završi privatizacija. Neophodne stvari za daljnji razvoj gospodarstva. Ako već moramo birati između neprovođenja reformi (nestabilnosti) i izglasavanja zakona koji pogubni za gospodarstvo (stabilnosti), čini se da nam je nestabilnost manje štetna.

Moje razmišljanje o situaciji Agrokor i Vladi

Najkraći moguć sažetak situacije:

– Agrokor i pomoć države (porezi, krediti, itd) – Agrokor i država su imali prešutan dogovor – ti meni, ja tebi. To je bilo nešto u stilu Agrokor će zapošljavati više ljudi nego što mu treba, a država će okrenuti glavu. Činjenica je da je to bila politika i HDZ-a i SDP-a. Borovo dd je 2015 dobilo kredit od 36 milijuna kuna od SDP-a; prije par tjedana HDZ je refinancirao taj kredit i još dodao 10 milijuna kuna na njega. To nije bio problem zato što su u pitanju radnici, Vukovar, itd. Agrokor dobije kredit to je problem zato što je Agrokor u privatnom vlasništvu. Ako ćemo se držati principa onda moramo biti konzistentni do kraja – ako je uredu pomoći Borovu (koji nema održiv poslovni model); onda mora biti uredu i pomoći Agrokoru. Svote nisu bitne – ako netko ukrade 1 kn on je lopov isto kao i onaj koji ukrade 100 milijuna, principi su principi i njih se treba držati. Dakle ili pomoći svima ili nikome.

– Okretanje glave je dovelo do bankrota Agrokora – ljudi imaju osjećaj za bol zato da bi se zaštitili. Npr. kada savijete ruku ona vas prvo počinje boljeti pa onda tek puca, ta bol vas upozorava da je potrebno korigirati situaciju. Ako bi ponovili eksperiment zavijanja ruke s time da ovaj put uzmemo tablete protiv bolova onda se eksperiment završava drugačije – dolazi do pucanja, nema povratnog signala koji upozorava na potrebu korigiranja. Kompanije su isto takve – prvo počnu problemi pa onda tek bankrot. Ako se dozvoli pometanje problema pod tepih onda se ti problemi gomilaju i dolazi do bankrota. U svojoj “pomoći” država je omogućila bankrot Agrokora; ovdje bi barem ljevičari trebali biti sretni da se država ponijela tako kako je, zato što je baš to uništilo Agrokor.

– Ministar Marić – HPB kredit, to nije njegov problem koliko problem državnog vlasništva. Sve banke u privatnom vlasništvu vodećim ljudima daju povlaštene kredite NE ZATO ŠTO SU SI IH TI LJUDI NAMJESTILI, VEC ZATO ŠTO JE TAKVA SITUACIJA NA TRŽIŠTU. HPB je imala/ima takve beneficije da bi mogla privući kvalitetan kadar. Zato tržišne firme ne smiju biti u vlasništvu države, stvara se percepcija “kradje” kada je nema; ako se neće ići u privatizaciju onda jedini način da se ta percepcija promjeni je da se te beneficije ukinu, ali onda se vjerojatno može očekivati da će i najbolji kadar otići u firme koje imaju bolju kompenzaciju (plaće + beneficije).

– Dalić + Marić – po mome mišljenju su jedini ministri u vladi koji su se uhvatili u koštac s reformama. Marić je proveo poreznu reformu, smanjio je poreze. Dalić radi na povećanju kompetitivnosti. Obje mjere su dobrodošle i prijeko potrebne.