Moje razmišljanje o situaciji Agrokor i Vladi

Najkraći moguć sažetak situacije:

– Agrokor i pomoć države (porezi, krediti, itd) – Agrokor i država su imali prešutan dogovor – ti meni, ja tebi. To je bilo nešto u stilu Agrokor će zapošljavati više ljudi nego što mu treba, a država će okrenuti glavu. Činjenica je da je to bila politika i HDZ-a i SDP-a. Borovo dd je 2015 dobilo kredit od 36 milijuna kuna od SDP-a; prije par tjedana HDZ je refinancirao taj kredit i još dodao 10 milijuna kuna na njega. To nije bio problem zato što su u pitanju radnici, Vukovar, itd. Agrokor dobije kredit to je problem zato što je Agrokor u privatnom vlasništvu. Ako ćemo se držati principa onda moramo biti konzistentni do kraja – ako je uredu pomoći Borovu (koji nema održiv poslovni model); onda mora biti uredu i pomoći Agrokoru. Svote nisu bitne – ako netko ukrade 1 kn on je lopov isto kao i onaj koji ukrade 100 milijuna, principi su principi i njih se treba držati. Dakle ili pomoći svima ili nikome.

– Okretanje glave je dovelo do bankrota Agrokora – ljudi imaju osjećaj za bol zato da bi se zaštitili. Npr. kada savijete ruku ona vas prvo počinje boljeti pa onda tek puca, ta bol vas upozorava da je potrebno korigirati situaciju. Ako bi ponovili eksperiment zavijanja ruke s time da ovaj put uzmemo tablete protiv bolova onda se eksperiment završava drugačije – dolazi do pucanja, nema povratnog signala koji upozorava na potrebu korigiranja. Kompanije su isto takve – prvo počnu problemi pa onda tek bankrot. Ako se dozvoli pometanje problema pod tepih onda se ti problemi gomilaju i dolazi do bankrota. U svojoj “pomoći” država je omogućila bankrot Agrokora; ovdje bi barem ljevičari trebali biti sretni da se država ponijela tako kako je, zato što je baš to uništilo Agrokor.

– Ministar Marić – HPB kredit, to nije njegov problem koliko problem državnog vlasništva. Sve banke u privatnom vlasništvu vodećim ljudima daju povlaštene kredite NE ZATO ŠTO SU SI IH TI LJUDI NAMJESTILI, VEC ZATO ŠTO JE TAKVA SITUACIJA NA TRŽIŠTU. HPB je imala/ima takve beneficije da bi mogla privući kvalitetan kadar. Zato tržišne firme ne smiju biti u vlasništvu države, stvara se percepcija “kradje” kada je nema; ako se neće ići u privatizaciju onda jedini način da se ta percepcija promjeni je da se te beneficije ukinu, ali onda se vjerojatno može očekivati da će i najbolji kadar otići u firme koje imaju bolju kompenzaciju (plaće + beneficije).

– Dalić + Marić – po mome mišljenju su jedini ministri u vladi koji su se uhvatili u koštac s reformama. Marić je proveo poreznu reformu, smanjio je poreze. Dalić radi na povećanju kompetitivnosti. Obje mjere su dobrodošle i prijeko potrebne.

 

Demokracija i Demokratičnost Zakona

U pravilu, svake četiri godine Hrvatska ima parlamentarne izbore. Predsjednički izbori su svakih pet godina. Izbori su pravilni i volja naroda se poštuje. Ali demokratska država i demokratična država nisu isto.

Za postojanje demokracije potrebno je zadovoljiti tri uslova: i) jednakost, ii) volja većine i iii) mogućnost promjene. Jednakost – svi imamo jednaku šansu za ulazak u političke strukture i svaki glas jednako vrijedi. Volja većine – dokle god stranke na vlasti imaju potporu većine birača one vladaju. Mogućnost promjene – regularno održavanje izbora. Politički Hrvatska zadovoljava sva tri uslova, dakle Hrvatska je demokracija.

Demokratičnost je vrlo slična demokraciji, ali se odnosi na način vladanja, tj. dali vlade donose demokratske zakone i propise. Za test demokratičnosti moramo isto zadovoljiti tri gore navedena uslova. Jednakost – zakoni ne donose preferencije specifičnim skupinama, svi imamo iste mogućnosti. Volja većine – izglasani zakoni doneseni su u interesu većine. Mogućnost promjene – građani mogu direktno utjecati na promjene zakona.

Jednakost

Zakon o Javnim Bilježnicima navodi da je broj javnih bilježnika ograničen i za dobivanje dozvole potrebno je prijašnje iskustvo vođenja javno bilježničkog ureda. Ograničeni broj dozvola drastično smanjuje mogućnost bavljenja tom profesijom za većinu ljudi koji bi možda bili zainteresirani se njom baviti, nesto slično bi bilo kao da se ograniči broj političkih stranaka. Kada bi ograničili broj stranaka, to bi bio put prema totalitarizmu i smanjila bi se kvaliteta demokracije. Potrebno prijašnje iskustvo vođenja ureda bi otprilike bilo isto kao postavljanje uvjeta da prije osnivanja političke stranke, svaki pojedinac mora imati iskustvo vođenja neke od već postavljenih političkih stranaka. Po toj logici Most, Živi Zid, ne bi smjeli biti u saboru – nemaju političkog iskustva.

Volja većine

Premijer je izjavio da će država agresivno krenuti kažnjavati vozače koji rade za Uber. Očito je da se većina ljudi ne slaže sa tome odlukom. Potvrda za moju tezu je da Uber dobro posluje i poslovao bi još bolje kada bi premijer prestao prijetiti i zaštitio ljude koji hoće sa Uber-om stupiti u poslovni odnos. Da se većina slaže sa premijerom Uber bi već davno prestao raditi, jer bi jako malo ljudi koristilo njegovu uslugu.

Premijer je zauzeo tu poziciju kako bi pogodovao maloj skupini populacije – taxi prijevoznicima. Takva pozicija direktno ima učinak na veliki dio populacije – više cijene taxi prijevoza. Rasprostranjenost takve odluke je očita.

Dobro strukturirani zakon o manjinama i generalno zakoni o pozitivnim diskriminacijama nisu paralela koja se kosi sa uslovom vladavine većine. Zakoni o pozitivnim diskriminacijama – nemaju veliki utjecaj na većinu. Dakle ako neka nacionalna manjina ima preferencijalni status za ulazak u sabor, broj dostupnih saborskih mjesta se smanjuje, ali utjecaj je mali – u Saboru manjine imaju 8 od ukupno 151 zastupnika. Pozitivna diskriminacija bi se kosila sa uslovom vladavine većine kada bi manjinske skupine imale disproporcionalno veliki utjecaj npr. kada bi imali 50 mjesta, a bili 10% populacije.

Mogućnost promjene

Građani mogu pokrenuti inicijativu za referendum o većini pitanja. Procedura za pokretanje referenduma je jasna i oprobana, potrebno je prikupiti 500,000 potpisa. Dakle građani mogu promijeniti većinu zakona.

Građani isto tako mogu na sljedećim izborima izabrati stranke koje u svojem izbornom programu navode zakonske promjene ili nove zakone koji će promijeniti postojeće stanje. Uslov mogućnosti promjene je najjači adut koji građani imaju u izgradnji demokratičnog drustva.

Ako se kod izglasavanja zakona vodimo sa tri uslova: i) jednakost, ii) volja većine, i iii) mogućnost promjene, došli bi do puno kvalitetnijih zakona. A kvalitetniji zakoni bi sa sobom povukli i gospodarstvo u pozitivnom smjeru.

Legalna Korupcija

Afera Sanader/Mol/Upravljacka prava – drzavno tuziteljstvo tvrdi da je Sanader primio mito od oko 5 milijona eura.

5 milijona eura je jako puno novaca, vise nego sto ce zaraditi 99% svjetskoga stanovnistva. Ali ti je jako mala svota kada se gleda legalna korupcija u Hrvatskoj.

Javni biljeznici, stanice za tehnicke preglede, dimnjacari, apoteke, itd. sve su struke koje su striktno regulirane zakonom. Zakonom koji dodjeljuje monopol – sto u pravilu znaci ekstra-profit. Donesni zakoni donese ogromne beneficije nekim pojedincima. Osim sto je broj i cijena usluga javnih biljeznika regulirana zakonom, interesantno je da javni biljeznici nisu obveznici javne objave svojih financijskih rezultata dok sve ostale tvrtke jesu. Glavni razlog toga je da javnost nemoze doci do spoznaje koliko biljeznici zaradjuju.

Ekstra-profit je postala fraza koja se stalno koristi, uglavnom ta fraza se koristi da bi se napadali poduzetnici koji zele narusiti sadasnje stanje monopola. Ekstra-profit kao koncept znaci da netko zaradjuje vise nego sto treba, u vecini slucajeva ako je trziste otvoreno, ekstra-profit ne postoji. Ako je neka djelatnost jako profitabilna moze se zakljiciti da ce na trziste uci drugi igraci i smanjiti profitabilinost. Ako drzava napise propise koji koce ulazak na trziste onda je moguce da se situacija ekstra-profita odrzi, jos vise ako jos na sve to drzava regulira cijene na relativno visokom nivou. Uzmimo naprimjer podatke koje mozemo naci za 10 najvecih javnih biljeznika i 10 najvecih odvjetnickih ureda – profitna marza javnih biljeznika je duplo veca od odvjetnickih. To je cisti ekstra-profit koji je omogucen pojedincima.

Ovakav pristup regulaciji dovodi do problema “anti-poduzetnicke klime”. Uspijeh se vrlo sumnjicavo gleda, zato jer se uspijeh u pravilu povezuje sa nekom vrstom politickog ustupka, dakle uspio si zato jer ti je netko nesto sredio. Slicno kada firme ne-uspijevaju, onda se njihov neuspijeh isto povezuje sa politikom – da mi je drzava dala ja bih uspio. Cinjenica je da vecina malih firmi nece uspijeti, samo jedan mali broj firmi ce se odrzati na zivotu, dok ce samo jedna mala skupina napraviti neki znacajniji uspijeh. To nema veze sa politikom – Facebook nije uspijesan zato jer je americki predsjednik odlucio da Facebook mora biti uspijesan. Facebook je uspijesan zato jer ima super produkt koji ljudi zele, sto ne znaci da se jednog dana na trzistu nece naci neka nova platforma koja bi mogla zamjeniti Facebook.

Ako hocemo promjeniti “anti-poduzetnicku klimu”, onda nije dovoljno samo gledati da se smanjenje procedura i poreza, bitno je i mjenjati percepciju poduzetnistva. Percepcija se mijenja tako da se svima omoguci isti pristup trzistu – da se ukinu monoploni zakoni koji reguliraju odredjena zanimanja. Osim sto bi ukidanje monopola dovelo do smanjenja troskova poslovanja, otvaranja novih radnih mjesta, dovelo bi do toga da se uspijeh konacno pocne gledati kao uspijeh sposobnog pojedinca, a ne kao politicki ustupak vezama i poznastvima.