Je li politička stabilnost ubiti nestabilnost?

Zadnja stabilna vlada koju je imala Hrvatska bila je vlada od SDP-a. Sve do vlade Tihomira Oreškovića hrvatske vlade su u pravilu bile stabilne; neka malo manje, neke malo više. Stabilnost znači da je vlada sastavljena od koalicijskih partnera koji imaju slične vizije, ciljeve, i načine upravljanja zemljom.

Zadnjih godinu i pol hrvatska ima nestabilne vlade, što znači da se odluke u pravilu ne donose i da se zakonodavni okvir ne mijenja. To samo po sebi ne mora značiti nestabilnost. SDP-ova politički stabilna vlada je mijenjala porezni zakon 44 puta, to je sigurno unijelo nestabilnost u gospodarstvo. Stablina SDP-ova vlada je donijela zakon o konverziji CHF kredita, zakon koji je osporio svetost privatne imovine, isto tako zakon zbog kojega će vrlo vjerojatno Hrvatska morati isplatiti štetu bankama. Zakon o konverziji sigurno nije pridonio stabilnosti.

Dok je sadašnja HDZ-Most vlada bila stabilna, napravljena je porezna reforma, razrađen je akcijski plan za deregulaciju zakonodavnog okvira. Vrlo pozitivne stvari. No nakon tih reformi, krenule su ponovo negativne vijesti: izglasan je lex-Agrokor, uvodi se porez na nekretnine, planirano je uvođenje minimalne mirovine, itd. Kada se pogleda što je sve sadašnja vlada namjeravala napraviti, čini se da nam je nestabilnost došla u zadnji čas i tako nas spasila od gospodarske nestabilnosti.

Nestabilnost sama po sebi ne izgleda loše, odnosno sigurno je bolja od stabilne nesigurnosti. Najveći problem nestabilne političke scene je nemogućnost provođenja reformi, reformi koje su nam nužno neophodne. Ali s druge strane kada se gleda što su napravile bivša SDP i sadašnja HDZ-Most vlada može se zaključiti da u Hrvatskoj nema previše političke volje da se javni sektor reformira, da se odlučno krene u borbu s monopolnim zakonima, i da se završi privatizacija. Neophodne stvari za daljnji razvoj gospodarstva. Ako već moramo birati između neprovođenja reformi (nestabilnosti) i izglasavanja zakona koji pogubni za gospodarstvo (stabilnosti), čini se da nam je nestabilnost manje štetna.

Demokracija i Demokratičnost Zakona

U pravilu, svake četiri godine Hrvatska ima parlamentarne izbore. Predsjednički izbori su svakih pet godina. Izbori su pravilni i volja naroda se poštuje. Ali demokratska država i demokratična država nisu isto.

Za postojanje demokracije potrebno je zadovoljiti tri uslova: i) jednakost, ii) volja većine i iii) mogućnost promjene. Jednakost – svi imamo jednaku šansu za ulazak u političke strukture i svaki glas jednako vrijedi. Volja većine – dokle god stranke na vlasti imaju potporu većine birača one vladaju. Mogućnost promjene – regularno održavanje izbora. Politički Hrvatska zadovoljava sva tri uslova, dakle Hrvatska je demokracija.

Demokratičnost je vrlo slična demokraciji, ali se odnosi na način vladanja, tj. dali vlade donose demokratske zakone i propise. Za test demokratičnosti moramo isto zadovoljiti tri gore navedena uslova. Jednakost – zakoni ne donose preferencije specifičnim skupinama, svi imamo iste mogućnosti. Volja većine – izglasani zakoni doneseni su u interesu većine. Mogućnost promjene – građani mogu direktno utjecati na promjene zakona.

Jednakost

Zakon o Javnim Bilježnicima navodi da je broj javnih bilježnika ograničen i za dobivanje dozvole potrebno je prijašnje iskustvo vođenja javno bilježničkog ureda. Ograničeni broj dozvola drastično smanjuje mogućnost bavljenja tom profesijom za većinu ljudi koji bi možda bili zainteresirani se njom baviti, nesto slično bi bilo kao da se ograniči broj političkih stranaka. Kada bi ograničili broj stranaka, to bi bio put prema totalitarizmu i smanjila bi se kvaliteta demokracije. Potrebno prijašnje iskustvo vođenja ureda bi otprilike bilo isto kao postavljanje uvjeta da prije osnivanja političke stranke, svaki pojedinac mora imati iskustvo vođenja neke od već postavljenih političkih stranaka. Po toj logici Most, Živi Zid, ne bi smjeli biti u saboru – nemaju političkog iskustva.

Volja većine

Premijer je izjavio da će država agresivno krenuti kažnjavati vozače koji rade za Uber. Očito je da se većina ljudi ne slaže sa tome odlukom. Potvrda za moju tezu je da Uber dobro posluje i poslovao bi još bolje kada bi premijer prestao prijetiti i zaštitio ljude koji hoće sa Uber-om stupiti u poslovni odnos. Da se većina slaže sa premijerom Uber bi već davno prestao raditi, jer bi jako malo ljudi koristilo njegovu uslugu.

Premijer je zauzeo tu poziciju kako bi pogodovao maloj skupini populacije – taxi prijevoznicima. Takva pozicija direktno ima učinak na veliki dio populacije – više cijene taxi prijevoza. Rasprostranjenost takve odluke je očita.

Dobro strukturirani zakon o manjinama i generalno zakoni o pozitivnim diskriminacijama nisu paralela koja se kosi sa uslovom vladavine većine. Zakoni o pozitivnim diskriminacijama – nemaju veliki utjecaj na većinu. Dakle ako neka nacionalna manjina ima preferencijalni status za ulazak u sabor, broj dostupnih saborskih mjesta se smanjuje, ali utjecaj je mali – u Saboru manjine imaju 8 od ukupno 151 zastupnika. Pozitivna diskriminacija bi se kosila sa uslovom vladavine većine kada bi manjinske skupine imale disproporcionalno veliki utjecaj npr. kada bi imali 50 mjesta, a bili 10% populacije.

Mogućnost promjene

Građani mogu pokrenuti inicijativu za referendum o većini pitanja. Procedura za pokretanje referenduma je jasna i oprobana, potrebno je prikupiti 500,000 potpisa. Dakle građani mogu promijeniti većinu zakona.

Građani isto tako mogu na sljedećim izborima izabrati stranke koje u svojem izbornom programu navode zakonske promjene ili nove zakone koji će promijeniti postojeće stanje. Uslov mogućnosti promjene je najjači adut koji građani imaju u izgradnji demokratičnog drustva.

Ako se kod izglasavanja zakona vodimo sa tri uslova: i) jednakost, ii) volja većine, i iii) mogućnost promjene, došli bi do puno kvalitetnijih zakona. A kvalitetniji zakoni bi sa sobom povukli i gospodarstvo u pozitivnom smjeru.